Monthly Archives: August 2014

Crikvenička HVIDRA koja okuplja 55 ratnih invalida s područja gradova Crikvenice, Novog Vinodolskog i Vinodolske općine intenzivirala je svoje aktivnosti otkako je od Ministarstva branitelja dobilo 50 tisuća kuna u sklopu programa psihosocijalne pomoći. U svojim aktivnostima željeli su izaći iz okvira HVIDRA-e i okupiti svoje sugrađane. Prvenstveno mlade. Nakon škole ribolova za djecu održane početkom ljeta, okupili su se na kupu branitelja u lovu ribe udicom na plovak. U goste SU im stigli branitelji iz Primorsko-goransko županije, djeca koju su poučili ribolovu, načelnik Vinodolske općine Ivica Crnić, i sam branitelj, zamjenik gradonačelnika Crikvenice Veselko Mutavgjić i predsjednik gradskog vijeća Lovorko Gržac. Predsjednik županijske HVIDRA-e i dopredsjednik HVIDRA-e Zlatko Uremović.
Pobjedu na prvom kupu je odnio Ivan Car. Drugo mjesto pripalo je Franji Domanskom, koji je ulovio i najveću ribu dok je treće mjesto osvojio Goran Margeta. Važnije od pobjede ipak je bilo druženje suboraca koji su se sjetili Domovinskog rata, lijepih i tužnih trenutaka. Druženje na Triblju poklopilo se s obilježavanjem Dana logoraša tako da je najupečatljivija bila priča dvojice logoraša. Crikveničanina Štipana Tomića koji je u srbijanskim logorima proveo 130 dana i njegovog suborca i sugrađanina koji je logore napustio nakon 270 dana.

Živa sjećanja

Sjećanja su još živa. Od predaje u kombinatu Borovo dva dana nakon pada Vukovara do logora Stajićevo, Niš i Mitrovica. Najgore je bilo u Nišu. Tukla nas je ročna vojska i pitomci vojne škole. Daleko najviše batina smo dobili kada je Hr¬vatska priznata, tri dana su nas tukli padobranci iz Niša. Tukli su nas i vikali da smo ustaše, a jedan stariji zarobljenik im je odgovorio: »Sinko moj, ja sam imao devet godina kad su ustaše otišle s vlasti«. Bilo je i ljudi. Jedan Albanac koji je prvi put vidio vlak kad je došao u vojsku nije tukao. Sjećam se stražara iz Bosne koji bi zatvorio cijeli kat, jer smo inače bili izmiješani s ostalim zatvorenicima, i pustio nas da možemo u mini na WC i zapaliti cigaretu, sjećaju se logoraši dodajući da nije bilo pravila niti kriterija kada će koga pustiti iz logora.
Pitamo vukovarske borce tko je najgore prolazio. Tigrovi koji su imali profesionalne ugovore. I definitivno Srbi. Njih su gledali kao izdajnike, kaže nam Crikveničanin. Bivši logoraši sjećaju se premlaćivanja do smrti u logoru Stajićevo. Čovjeka po imenu Kamerlo su pretukli do smrti njegovom štakom nakon što su mu u logoru pronašli skrivenu bombu. Kako ju je sakrio i gdje, tko to zna, kaže Tomić. Svakodnevnica su bila lažna strijeljanja i lažne razmjene. Nisu mogli komunicirati sa drugim sobama. Čuvari su im poručivali: »Mi bi vas pustili, ali neće vas Tuđman«.

Lako je danas…

I Stipan Tomić objašnjava da je lako gledati iz današnje perspektive.
Nismo znali što ćemo zadnja tri dana. Ubijeni smo bili u pojam. Pitaju zašto nismo pobjegli iz Stajićeva kad je nas dvije tisuće Čuvalo deset čuvara. Bili smo u nekoj letargiji, nezainteresirani za bilo što. Nemoć je bila jedini osjećaj. Prebijali su nas po čitave dane. Bio bi najsretniji kad bi znao da će me ujutro isprebijati i pustiti na miru do kraja dana, priča Tomić.
Uz logor, najtraumatičniji trenuci vezani su uz zarobljavanje. Mnoge su ubili. Zvali su nas da idemo izvlačiti ranjenike iz skloništa koje je gorjelo. Nismo znali da postoji tunel sa stražnje strane kojim su već izvukli ranjenike. Dio ljudi koji je krenuo pomoći ranjenicima, kojih više nije bilo u atomskom skloništu kombinata obuće, ubijen je. Dio regularne vojske pri zarobljavanju je bio korektan, to se mora reći. Ali dio. Recimo vojna policija novosadskog korpusa, sjećaju se bivši branitelji.
Tomić se prisjeća zanimljivog detalja.
Dali su mi da crtam kombinat Borovo s rasporedima naših položaja. I nacrtam. I onda taj iz državne bezbednosti izvadi paus papir identičan mojoj skici i kaže: »Dobar si«. Peta kolona je radila čitavo vrijeme, kaže Tomić.

Razmjena

Trebalo je preživjeti transport od Borova naselja do logora.
-Prvi autobusi su krenuli preko Borovog sela. Tamo se izvlačilo ljude iz autobusa i ubijalo. Do dan danas nitko nije rekao gdje su grobovi tih ljudi. JNA je odlučila zaobići Borovo selo da se ne bi opet dogodilo isto. Krenuli smo preko Trpinje. Tamo nas je dočekala barikada. Ispred kolone je išao tenk i zapovijedio četnicima s barikade da se maknu ili da će raznijeti barikadu tenkom. Bilo je korektnih ljudi. Kad su četnici željeli iz autobusa izvlačiti ljude da bi ubijali, na vrata je stao kapetan prve klase, repetirao i vikao: »J… vam mater četničku.«
Do posljednjeg jutra logoraši nisu znali da prava razmjena u Nemetinu nije lažna.
– Osjetio sam to jutro da je gotovo. Pustili su nas da komuniciramo sa suborcima iz drugih soba. Sam tijek razmjene je bio gadan. Njihova »krajinska« milicija bez oružja. Naši naoružani do zuba. Autobus po autobus. U grču smo bili, jedna granata da doleti i sve pada u vodu, sjeća se Crikveničanin.
Predali se zbog civila

– Predali smo se zbog civila. Da se nismo predali, sve bi ih poubijali. Planski smo držali položaje dok se ne okupi pet-šest tisuća civila. Toliko ljudi je ipak teško pobiti na jednom mjestu. Neki nisu htjeli. Jedan stariji čovjek nam je rekao da je Srbin i da njemu neće ništa. Ostao je u kući, a nakon par dana smo ga vidjeli kako leži mrtav na cesti. Razmišljali smo o proboju. Čak i čamcima, ali i da smo sve prošli, tko zna što bi se dogodilo kad bi stigli na naše položaje. Znali smo za lozinku »Zovite Vihora« preko motorole koja je našima govorila da se Vukovarci probijaju, ali ta lozinka nije vrijedila svugdje, sjeća se Crikveničanin.

Dan logoraša

Dan logoraša obilježava se odlukom Hrvatskog sabora 14. kolovoza u spomen na 1992. godinu, kada je u Nemetinu izvršena najveća razmjena u Domovinskom ratu. Oslobođeno je 714 hrvatskih branitelja i civila. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a 300 je ubijeno ili je podleglo batinanjima. Najveći broj razmijenjih 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu nadomak Osijeka bili su Vukovarci.

Zajednička delegacija Grada Crikvenice, HVIDRA-e i UDVDR-e te HČZ-a, na čelu s predsjednikom Gradskoga vijeća Grada Crikvenice Lovorkom Gršcem, položila je vijence i zapalila svijeće na grobovima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u Grižanama, Selcu, Crikvenici, Dramlju i Jadranovu te na spomen-obilježju hrvatskim braniteljima u Crikvenici. Minutom šutnje odana je počast svim braniteljima koji su dali svoje živote za slobodu Hrvatske.

Zamjenici gradonačelnika Silvija Crnić i Veselko Mutavgjićem te predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata sudjelovali su na tradicionalnoj svečanosti obilježavanja Dana pobjede u Zalužnici zajedno s predstavnicima drugih gradova i općina iz naše županije. Položili su vijenac i zapalili svijeću kod Spomenika hrvatskim braniteljima Domovinskog rata u Otočcu i kod spomen obilježja u Zalužnici, te prisustvovali svetoj misi.